3 DIVNE STVARI KOJIMA NAS DECA UČE

Ove tri stvari nam uvek izmame osmeh na lice, kada posmatramo decu, a u isto vreme smo skloni da zabarovimo da je to najvažniji deo ljudske prirode koji smo negde u odrastanju sami zaboravili. To je – (1) da se smejemo glasno od srca; (2) da se krećemo slobodno, istražujući stalno kroz igru; (3) da budemo spontani.

Deca to rade svaki dan, sa tako divnom lakoćom i svi na to gledaju normalno i sa osmehom. A kad pomislimo da se mi, kao odrasli, ponašamo na isti način, to već izaziva nelagodu, stid, osećaj da tako „ne bi trebalo“, da „nije društveno prihvatljivo“ i slično.

Ovaj tekst stavljam na stranicu o deci – zato što bi trebalo da naučimo kako da svojim ponašanjem od svoje dece ne napravimo isto što su napravili od nas samih – odrasle ljude koji se stide da se smeju glasno, koji su zaboravili da se igraju i koji ne dopuštaju sebi da spontano komuniciraju, bez predrasuda i osude.

Dečji smeh je melem za dušu

Posmatrajte decu kako se smeju od srca. Setite se već jako malih beba koje se smeju i izazivaju radost svih oko sebe. Taj smeh je lekovit, zato što otvara srce, privlači radost i ljubav.

Stoga je veoma važno da baš nikad ne prekidate decu dok se tako smeju. Možda vam ponekad nije do smeha, niste raspoloženi za dečje „ludorije“. U takvim situacijama se jednostavno prepustite i pridružite detetu.
Inače, obezbedite sebi svakog dana, baš svakog dana, jednu veliku dozu glasnog smeha. Ne morate imati specijalan razlog za to, probajte prosto da se smejete, naglas. Videćete koliko ćete se lakše i lepše osećati nakon toga.

Oslobodite pokret kao dete

Ako gledate decu u parku, kako trče, vrte se, penju – shvatićete koliko već kao dete imamo potrebu za slobodom, za istraživanjem, ne samo svojim umom, već i telom. Ako pak pogledate starije, većina je troma, umorimo se od penjanja po par stepenika, ne možemo da potrčimo ni pola kilometra.

I ako se možda plašite da će dete pasti dok se pentra po spravama u parku ili šeta po ivici zida, budite naravno na oprezu, ali ga pustite da proba. Nemojte biti od onih roditelja koji govore: Stani! Ne trči! Hodaj pored mene! Ne skači! I pritom imajte u vidu da se deci dok sve to rade, ravijaju moždane ćelije i veze među njima, ona tako sazrevaju, iskušavaju život iz svoje perspektive. Nemojte ih sputavati u tome.

Ako ste takvi, to može značiti da su vas roditelji sputavali na isti način. Zato pokušajte da se otvorite sada, nikad nije kasno. 🙂 Jednostavno šetajte i vi sa detetom po ivičnjaku ili trčite slobodno, jurite se, oslobodite svaki svoj pokret.

Uz dozu glasnog smeha i dečje „jurnjave“ svakog dana – nivo stresa će u vašem životu biti minimalan.

Spontanost kao lakoća života

I treća tema kojoj nas deca uče svakodnevno je – spontanost. Ona se ne libe da kažu slobodno šta žele, da probaju šta im je volja, da nas zagrle, da se nasmeju. A mi odrasli se često suzdržavamo da ne kažemo nešto pogrešno, da ne budemo nametljivi…A zašto sve to radimo? Zašto nas je sramota da radimo ono što želimo.

Deca nas svojom spontanošću uče da budemo ono što jesmo. Zato im nikada ne ukidajte spontanost. Možda ćete osetiti da vas je nekada dete „osramotilo u društvu“, da je „uradilo što ne bi trebalo“, ali ako je dete samo bilo slobodno i iskreno, dopustite mu da takvo bude svaki sledeći put.

I vežbajte sami ovo isto. Tako ćete se približiti sebi i biti srećni što ste ono što jeste, a ne ono što se od vas očekuje.
Radujte se životu sa svojom decom. Kada ste spontani, nasmejani i razigrani, možete samo privući sreću u svoj život.