BIĆE NAM BOLJE KAD BUDEMO BOLJI

Ispod naslova ovog teksta nanizano je nekoliko slojeva priče i njenog značenja. Tokom dogovora sa Bogdanom Stevanovićem Blogdanom o temi o kojoj će govoriti na sledećem predavanju u projektu “Lepo mi je, jer tako želim”, čiji sam autor, rekao mi je da mu je to jedna od omiljenih. Kad smo temu objavili, nekoliko prijatelja mi se odmah oduševljeno javilo, uz uzdah “kakva tema”. Sve u svemu, bilo mi je veoma zanimljivo da posmaram sve te nijanse i tumačenja jedne iste teme.

Šta uopšte znači biti bolji? I šta bi uopšte trebalo da se desi da bi nam bilo bolje? Ko uopšte o tome odlučuje? Mnogi će reći, ponegovani krutim oblicima vaspitanja, da biti bolji, znači biti smeran, biti uspešan, koračati životom po finim pravilima i ne iskakati previse iz ustaljenog koloseka. Drugi će reći da davanje drugima, humanost, ljubav isključivo znači biti dobar.

Obećavam da bih im poverovala, da ne znam baš puno divnih žena i muškaraca, koji su bili lepo vaspitana deca, odlikaši, studenti generacije, zaposleni kakve samo poželeti možeš, a koji plaču svake večeri, jer nešto ipak ne štima. Kod nekih je došlo vreme za udaju i ženidbu, čisto da se ne prekriši pravilan sled događaja, a tu se nešto zakočilo, ne ide. Ima i onih koji daju sve od sebe da budu moralna osoba, a opet ih život ne čašćava radošću i lakoćom na svakom koraku.

Biti human, širiti ljubav i darivanje, svakako znači biti dobar. Ali znam i one koji kriju iskrivljeno lice očajnika iza povremenih pokušaja humanosti. I pitam se, opet, što ih to život ne čašćava dobrim.

I da budem sasvim jasna, bez ideje da filozofiram. Da, biti human, dobar, širiti ljubav, sticati znanje, pa makar i po ustaljenim pravilima jeste veoma važno. To nas istinski čini kvalitetnijom osobom i zbog toga bi zaista trebalo da budemo srećni i zadovoljni. I upravo ta sreća i zadovoljstvo će učiniti da svet bude bolje mesto i da nam svima bude bolje.

Samo je jedan detalj u čeloj priči važan. A to je – da ne zaboravimo da svoja pravila i svoje granice određujemo sami. I da dobar odnos sa sobom možemo izgraditi samo upravo sami sa sobom. Tek tada, naša bliskost sa drugima, naše davanje drugima, razmena za njima, imaće dragocenu neprocenjivu vrednost. Tada nije važno koliko kuća, koliku platu, koliko visoku poziciju ćemo imati, da li letujemo na egzotičnoj destinaciji ili na svojoj terasi. Tada je samo važno da osećamo toplinu u sebi i iskrenu zahvalnost za sve što se dešava sada, ma koliko idealno ili nesavršeno bilo. Tačka savršenstva je tamo gde volimo sebe takve kakvi jesmo. Jer baš takvi, nećemo imati problem da volimo druge.

Kada bismo svi slično postupili, svet bi bio bolje mesto. Zato što bi svi negovali ljubav u sebi i prema drugima. Ne bismo jedni drugima zamerali, ne bismo jedni druge osuđivali. Ali i priroda ima toplo i hladno, sunce i kišu, te je u redu da postoji i među ljudima toplo i hladno. Jer da ne postoji, ne bismo znali šta sebi da odaberemo. Sve je to stvar ravnoteže, koja i sam život čini živim.