RODITELJI, IGRAJTE SE SA SVOJOM DECOM

Odavno mi pažnju golica ova tema, ali su me jedna užurbana mama i jedan tata neuverljivo-blaženog osmeha na licu, baš danas podstakli da napišem ovaj tekst. Ona mi je između dva „nemam vremena za kafu“ i „nemam ti ja više svoje vreme“ brzo saopštila da ima puno obaveza oko dece, vodi ih na balet, dva sporta i tri edukativne radionice. „Iz termina u termin, 6 puta nedeljno“, rekla je tonom, koji ne mogu drugačije opisati, osim kao žaljenje. Posle nje, odmah naletim na mušku verziju iste priče. Sad jedan tata, kaže, ima 10 minuta između povratka s posla i svih školica i sportova na koje vodi decu tokom nedelje. I on 6 puta, skoro svaki dan. Divi se svojoj deci koja su zaiteresovana čak za tri sporta i kaže posvećen je negovanju njihovog socijalnog života, uživa, jer se „na dečjim rođendanima, po igraonicama, odmara od posla, a na poslu od rođendana“.

Zvuči kao standardna priča prosečne savremene srpske porodice. I reklo bi se, šta ima loše u tome što deca od malih nogu idu na razne edukacije i bave se sportom. Takođe, baš divno izgledaju roditelji koji su im tako posvećeni.

Ali, ako malo pogledamo stvari iz druge perspektive, možemo videti i jednu mamu koja nema mrvicu vremena za sebe, koja je na ovaj način „posvećena“ deci, ali se u isto vreme iskreno žali na nedostatak vremena za bilo šta drugo. Tatu koji, čak, žuri i iz toaleta, ne bi li postigao sve što obaveze nalažu. Decu, razapetu među različitim aktivnostima i porodice koje se druže u kolima, negde u međuvremenu. Koje pažnju i vreme gužvaju u čekanjima u sred saobraćajne gužve, radnog vremenu od devet do ko-zna-kad, nerazgovaranju, bespredmetnoj potrošnji života. I što je najtužnije, tu od silne buke oko sebe, niko nema dodir sa sobom.

Dragi roditelji, a da probate drugačije! Da pokušate sumanutu jurnjavu između školica sporta i jezika, sate provedene u automobilu, čekanja dece dok potroše energiju u igraonicama, da zamenite prostim i jednostavnim igranjem sa svojom decom. Sedite na pod, na sred sobe, uzmite kocke, papir i olovku… Ili nemojte ništa da uzmete, samo razgovarajte, samo ćutite, uradite bilo šta što će biti prava veza između vas i svog deteta, što će doneti mir i toplinu i vama i detetu.

Nemojte tražiti alibi u težnji za obrazovanjem sopstvenog deteta. Naučite ga ono što ga ni jedna škola neće naučiti, dok ne bude kasno. Naučite ga da se igra, da posveti pažnju običnim stvarima, da razgovara, misli svojom glavom. Podstaknite ga na razmišljanje, pokažite mu da je sada i ovde mnogo lepše od „sutra ćemo“ i „ne mogu da stignem danas“. Mnogo je lepše i ležanje na podu i češkanje, topao razgovor od „za vikend ćemo u igraonicu, jer radnima danima nemamo vremena zbog karatea, plivanja i baleta“.  Vi znate da to nije lako, ali potrudite se. U pitanju je samo vaše dete, u pitanju je kvalitet koji mu ni jedna škola ne može dati, osim vas samih.

Igrajte se sa svojom decom i dopustite sebi da se igrate! I pitajte sebe zašto to više ne radite. Gde ste, u međuvremenu, zaboravili lepotu igranja, ko vas je ubedio da je igra banalnost, zaludnost? Kome ste poverovali da igra nije stvaranje, kreativnost, sloboda ili samo slobodno vreme koje nam svima pripada?

Zapitajte se kakav ste uzor svom detetu! Mama koja ne stiže ni da sredi sebe je ogledalo svojoj devočici ili svom dečaku, kakvi bi sutra trebalo da budu ili kakvu bi partnerku sutra mogli da odaberu. Tata koji radi „od jutra do sutra, da zaradi platu“ i tata koji nikada nije kod kuće, ogledalo je, takođe, svojoj devočici i svom dečaku. Kakvo ogledalo hoćemo da budemo svojoj deci?! Da im pokažemo da smo im na raspolaganju baš za sve i da ih time odmah i zasigurno ubedimo da ne moraju da se potrude ni oko čega? Da ih uverimo da je posao i novac sve, čak i ako se gubi veza sa sobom i sa onima koje najviše volimo, jer „na to nas život tera“.

Roditelji igrajte se sa svojom decom, jer tako dozvoljavate i sebi predah. Dozvolite sebi da se umirite i da danas baš ništa ne radite. Da samo budete. Sa sobom. Sa svojom decom. Sa svojim partnerom. Sa prijateljima. Samo da ste prisutni. Da ostavite telefon na stranu. Isključite TV. Zaboravite podsetnike, budilnike i ostale ometače tišine. Dozvolite sebi da se uopšte ne igrate sa decom, jer je u redu da deca sama sebi nađu zabavu, čak i ona najmlađa!

Ne morate čak ni u prirodu da odete. Ne morate da napustite sopstveni dom. Samo budite dete. Dete koje ste bili kada ste bili mali. Dete koje ste bili dok vas nisu ubedili da morate da odrastete.

I da budem potpuno iskrena. I ja sam mama koja ponekad žuri. I ja sam mama koja je ponekad nervozna. I ja sam mama koja uglavnom ima, ali ponekad izgubi stprljenje. I obožavam obrazovanje. Obožavam knjige. Obožavam kulturu. Mislim da su deca riznica mogućnosti i potencijala. Mislim da su ljudi beskrajnih mogućnosti. Ali sve ovo postaje važno tek onda kada sebi dozvolimo da ga doživimo punim plućima, kada sebi dozvolimo slobodu da odvojimo bitno od nebitnog, da budemo čovek, a ne isprogramirana mašina. Kada dozvolimo svojoj deci da u nama vide jedno divno toplo biće koje je tu, koje je prisutno i koje voli život, umesto ubrzanih mame i tate, koja im nabacuju polako, ali sigurno grižu savesti, jer se „baš trude oko njih“, zbog čega bi trebalo da budu „dobri i uspešni u svim sportićima i školicama koje im mama i tata plaćaju“, jer je u redu da topli zagrljaj dobijemo vikendom, radni dani su rezevisani za rad.

Dragi roditelji, igrajte se sa svojom decom. I nemojte se poigravati sa životom!